Bediuzzeman Said Nursi

Bediuzzeman Said Nursi

PRVA PRIČA



Početak svakog dobrog djela treba biti sa Bismillah, pa ćemo prvo o tome govoriti.
O moj nefsu! Kako god je ova mubarek riječ simbol islama, ona je i dova koju neprestano ponavljaju sva stvorenja.

Bismillah je početak svakog dobrog djela. Pa i mi ćemo najprije o njoj govoriti.
Znaj hej, moj nefsu! Ova mubarek riječ, kao što je simbol Islama isto tako je i jezikom stanja stalno ponavljana dova svih stvorenja. Ako želiš shvatiti kolika je neuništiva snaga i koliki je neistrošiv bereket "Bismillah" poslušaj i pogledaj ovu pripovjed kao primjer:


Čovjeku koji putuje kroz nomadsko-arapsku pustinju potrebno je prihvatiti ime i ući pod zaštitu poglavara nekog plemena. Na taj način bi se spasio zla razbojnika i obavio svoje potrebe. Inače, sam protiv toliko dušmana i potreba bi bio uništen.


Eto, dva čovjeka su izašli u pustinju i pošli na ovako putovanje. Jedan od njih je bio skroman a drugi samouvjeren. Onaj skromni je uzeo ime jednog poglavara a samouvjereni nije… Onaj što je prihvatio poglavarevo ime svuda se kretao sa selametom. Ako bi naišao na nekog razbojnika rekao bi mu: "Ja se krećem pod imenom tog i tog poglavara," razbojnik mu ne bi smio nauditi i izgubio bi se. A ako bi ušao u bilo koji šator s tim imenom, svi bi ga poštovali. A onaj drugi samouvjereni je za vrijeme putovanja doživljavao takve nesreće, da se ne može opisati. Uvijek je strahovao i prosjačio. Uz to se ponižavao i sramotio.

Zato hej moj oholi nefsu ! Ti si onaj putnik, a ovaj svijet je pustinja. Tvoja nemoć i bijeda nemaju granica. Tvoji dušmani i potrebe su beskrajne. Pošto je tako, prihvati ime Vječnog Vlasnika i Iskonskog Vladara ove pustinje, i spasi se prosjačenja od cijele vasione i strahovanja od svakog događaja.

Da, ova riječ (Bismillah) je tako mubarek riznica pa te tvoja beskrajna nemoć i bijeda povezuju sa bezgraničnom moći i milošću. Tvoja nemoć i snaga bivaju najprihvatljiviji zagovornik na kapiji Milostivog Moćnika.

Da, onaj koji počinje sa ovom riječju sličan je onom čovjeku koji se prijavio kao vojnik i sve radi u ime države. Nikog se ne boji. Dovoljno je samo da kaže: "U ime zakona, u ime države" i sve može postići, i izdržati uprkos svemu. Na početku rekosmo: "Sve što postoji jezikom stanja izgovara Bismillah". Zar je tako?

Naprimjer, dođe jedan čovjek i cijelo stanovništvo grada silom odvede na jedno mjesto i tjera ih na prinudan rad. Bez sumnje znaš da taj čovjek ne postupa u svoje ime i svojom snagom, već da je on vojnik. Radi u ime države, oslanja se na snagu vladara.

Isto tako, sve što postoji radi u ime Allaha. Poput atoma malehna sjemena i koštice, na svojim glavama nose stabla, i dižu tovar nalik na planine. Znači svako drvo izgovara "Bismillah", puni svoje ruke plodovima iz riznice Rahmeta, i nudi nam ih na tablju. Svaka bašta "Bismillah" izgovara. Postaje kazan kuhinje Kudreta gdje se zajedno peku raznorazna i svakojaka ukusna i prijatna jela. Sve mubarek životinje, poput krave, kamile, ovce, koze izgovaraju "Bismillah". Postaju po jedna mliječna česma izobilja Rahmeta. U ime Opskrbitelja nam uručuju, poput životvorne vode, najprijatniju i najčistiju hranu. Korijenje i žile svake biljke, stabla, i trave, mehki kao svila, izgovaraju "Bismillah". Probijaju i prolaze kroz tvrdu zemlju i kamenje. Izgovarajući: "U Allahovo i Rahmanovo ime", sve Mu pokornim postaje.

Kao što je davanje plodova i širenje grana u vazduhu lahko, isto tako se u tvrdoj zemlji i kamenju širenje korijenja i davanje ploda pod zemljom, odvija sa velikom lahkoćom. I pod silnom toplotom mjesecima nježno, zeleno lišće, ostajući vlažno, materijalistima silno udara šamar preko usta. Gura im prst u vječno ćoravo oko i kaže: „Ta tvoja čvrstoća i toplota u koje se toliko uzdaš, postupaju po naređenju, tako da, poput svile mehke žile, svaka poput štapa Musa’ovog (A.S), pokoravajući se naredbi probijaju kamenje.“ I kao cigaretne hartije tanki, i nježni listovi, poput djelova tijela Ibrahima (A.S) nasuprot toploti koja razbacuje vatru, uče ajet. Pošto sve što postoji duhovno izgovara Bismillah, u Allahovo ime Njegove nimete nama dostavljaju i uručuju nam ih. Pa i mi trebamo izgovarati Bismillah. Trebamo davati u ime Allaha. Trebamo uzimati u ime Allaha. S obzirom da je tako, ne trebamo uzimati od nemarnih ljudi koji ne daju u ime Allahovo.

Pitanje: Trgovcima na pijaci dajemo određenu cijenu A kakvu li tek cijenu traži Allah, koji je istiniti vlasnik imetka?
Odgovor: Cjena koju od nas traži Stvarni Skrbitelj za te dragocjene nimete i imetke su tri stvari:
Jedna: zikr.
Jedna: zahvalnost.
Jedna: razmišljanje
Na početku "Bismillah"je: zikr.
Na kraju "Elhamdulillah"je: zahvalnost.

A u sredini, misliti i shvatiti da su svi "ovi nimeti koji su dragocjena čudnovata djela, mudžize kudreta i hedije rahmeta Ehad i Sameda", jeste razmišljanje.

Kolika bi bila glupost zaboraviti padišaha to jest vlasnika koji ti je poslao poklon po jednom jadnom čovjeku te njemu zahvaljivati, isto tako, hvaliti i voljeti one koji nas prividno opskrbljuju a zaboraviti Stvarni Skrbitelja je hiljadu puta veća ludost.

Hej nefsu! Ako ne želiš biti ovako blesav; Daji u ime Allahovo... Uzimaj u ime Allahovo… Počinji u ime Allahovo… Radi u ime Allahovo…

Vesselam…

DRUGA PRIČA



Ako želiš shvatiti kolika je velika sreća i nimet i koliko se veliko zadovoljstvo i spokojstvo nalazi u imanu, poslušaj i pogledaj ovu pripovjed kao primjer.
Jednom su dva čovjeka, istovremeno zbog trgovine i uživanja, pošli na put. Jedan od njih je bio oholi nesretnik, a onaj drugi sretnik, onaj koji je spoznao pravo i istinu, koji zna za Allaha. Tako su njih dvojica slijedili po jedan put koji vodi na dvije različite strane.

Oholi je čovjek, misleći samo na sebe i svoje uživanje i zato što je bio pesimista, kao kaznu zbog tog svog pesimizma dospio u jednu zemlju koja je u njegovim očima bila vrlo loša. Vidio je kako svugdje bespomoćni jadnici viču zbog strašnih nasilnika i njihovih razaranja. Na svakom mjestu, gdje god je bio, vidio je žalosno i bolno stanje. Cijela je zemlja poprimila jadan izgled. Da ne bi osjetio ovo tužno i potresno stanje, nije mogao naći drugog izlaza osim opijanja. Jer, njemu svako izgleda dušman i tuđinac, i oko sebe vidi strašne dženaze, i jetime koji bolno plaču, a njegova savjest i spokoj ostaju u azabu.

A onaj drugi je bio pristojan, pošten, sa lijepim karakterom. On je dospio u zemlju koja je u njegovim očima bila vrlo lijepa. Dakle, ovaj dobri čovjek vidi da u zemlji vlada opšte veselje. Na svakom mjestu, dobro raspoloženje, veselje, ushićenje, zikirhane pune radosti. Svakog gleda kao prijatelja i rodbinu. Po cjeloj se zemlji primjećuje opšte veselje zbog odsluženja vojnog roka, koje je popraćeno zahvalama i radošću. I sluša glas bubnja, muzike koji sa tekbirima i šehadetima radosno ispraćaju u vojsku.Umjesto onoga prijašnjega, zloćudnog čovjeka koji je tugovao zbog svojih, a i zbog patnji cjeloga naroda, ovaj sretni čovjek je radostan i raspoložen zbog radosti cjeloga naroda i samoga sebe. Osim toga ponešto je i zaradio i Allahu se zahvaljivao.

Okrenuvši se, sreo je drugog čovjeka. Vidjevši njegovo stanje rekao mu je: Aman, čovječe, ti si poludio. Mora da su ti se unutarnje ružne stvari odrazile na tvoju spoljašnost pa si iz straha pomislio da je smijeh plač, a da je kraj vojne službe pljačka i grabež. Osvijesti se i iščisti srce sve dok se ova nesrećna zavjesa ne skloni sa tvog pogleda, da bi vidio istinu. Zato što je beskrajno pravedan, milosrdan, onaj koji pazi na svoje podanike, moćan, onaj koji voli red, nježan vladar zemlje i njegova toliko razvijena i progresivna djela ne mogu biti u obliku koji pokazuje tvoja bojazan.

Poslije toga pakosni čovjek se urazumio. Pokajao se, i rekao: „Da, pijančenjem sam pobudalio. Neka je Allah zadovoljan sa tobom što si me spasio džehennemskog stanja.“
Hej moj nefsu! Znaj da je onaj prvi čovjek kafir. Ili je nepromišljeni griješnik. U njegovom pogledu je ovaj svijet mjesto opšte žalosti. Sva živa bića pod udarom propasti i rastanka, su jetimi koji plaču. A životinja i čovjek su raspušteni, sami, bez ikoga i komadaju se pod kandžama edžela. I sve ono veliko što postoji poput planina i mora, izgleda poput strašne bezdušne dženaze. I još se iz njegove nezahvalnosti i zablude, pojavljuju bolna, iscrpljujuća i užasna strahovanja poput ovoga, koja ga duševno muče…
Onaj drugi čovjek je mumin. Poznaje Uzvišenog Stvoritelja i potvrđuje ga. On ovaj svijet posmatra i vidi kao jednu zikirhanu Milostivog, jedno mjesto za pripremu ljudi i životinja, te jedan ispitni mejdan ljudi i džina.

Sva umiranja životinja i ljudi predstavljaju oslobađanje. Oni koji završavaju svoju životnu dužnost iz ovog prolaznog mjesta, srećno odlaze u jedan drugi svijet gdje nema nespokoja, tako da bi se ispraznilo mjesto novim dužnosnicima koji će doći da ispune svoje dužnosti. A sva životinjska i ljudska rođenja su poziv u vojsku i izvršavanje dužnosti. Sva živa bića su po jedan stalni radosni vojnik, zadovoljan i ispravan službenik. Svi oni glasovi su pjesme koja potiču od zikra i tespiha prilikom počinjanja posla, i od zahvalnosti i olakšanja, jer je došao kraj, ili od radosti koja se pojavljuje za vrijeme posla. Sve što postoji, u tom muminovom pogledu je po jedan srdačan sluga, prijatelj službenik, simpatična knjiga Sejjid-i Kerim’a i Malik-i Rahim’a. Još se mnoge poput ovih, veoma nježne, uzvišene i prijatne, dopadljive istine pojavljuju i manifestuju iz tvog imana.

Znači, da iman u sebi nosi jedno duhovno zrno džennetskog drveta. A kufur-nevjerstvo skriva duhovno sjeme džehennemskog Zakkuma.Dakle, spas i sigurnost je samo u Islamu i Imanu. Ukoliko je to tako, uvijek trebamo govoriti.

TREĆA PRIČA



Ako želiš saznati kolika je velika trgovina i sreća ibadet, a grijehovi i razvrat koliki su gubitak i katastrofa, pogledaj i poslušaj ovu pripovijed kao primjer.


Jednom dva vojnika dobiju naredbu da pođu u jedan daleki grad. Išli su zajedno do mjesta gdje se put razdvojio. Tu se nalazio jedan čovjek koji im je rekao: „Pored toga što na ovom desnom putu nema nikakve opasnosti, putnici koji idu njime, od deset njih deveterica postižu velike koristi i rahatluk. Put sa lijeve, strane osim toga što nije koristan, od deset putnika, njih devet pretrpi štetu. A oba puta su kratka i po dužini ista. Samo postoji jedna razlika - putnik koji putuje lijevim putem, koji je bez reda i zakona, putuje bez oružja i opreme. Prividno osjeća lahkoću i lažno spokojstvo. Putnik desnoga puta, koji je pod vojnom disciplinom, obavezan je nositi torbu tešku četri oke punu hranjivih namirnica, te oružje teško dvije oke koje pripada državi, sa kojim bi mogao poraziti i otarasiti se svakog dušmana.“

Poslušavši čovjeka putokazca, sretni vojnik je pošao desnim putem. Jest da je teret težak jedan batman (6 kg) natovario na svoja pleća i oko pojasa, ali duša i srce su mu se spasili tovara poniženja i straha, teškog na hiljade batmana.

Onaj drugi nesretni vojnik je napustio vojsku. Nije se želio pokoriti vojnom redu i sistemu. Pošao je lijevim putem. Njegovo tijelo se spasilo tereta od jednog batmana, ali njegovo srce se gnječi pod teretom hiljadu batmana poniženja, a njegova duša ispod bezbroj strahova. I putuje prosjačeći od svakoga, strahujući od svačega i od svakog događaja, sve dok nije stigao do mjesta gdje je trebao, a tu biva kažnjen zbog nepokornosti i dezerterstva.

Vojnik koji je volio vojni red, koji je pošao desnim putem i sačuvao torbu oružje, putovao je spokojna srca i mirne savjesti ne bivajući nikome dužan i ne plašeći se nikoga, sve dok nije stigao u grad gdje mu je bilo rečeno. Tu dobija nagradu zato što je izvršio svoju dužnost dostojnu čestitog vojnika.

Eto, hej nepokorni nefsu! Znaj da, je jedan od ona dva putnika Allahovim zakonima poslušan, a onaj drugi je nepokoran i slijedi svoje strasti. A onaj put, je životni put koji dolazi iz svjeta duša, prolazi kroz kabur, ide u ahiret. A ona torba i oružje su ibadet i takvaluk (bogobojaznost). Doduše, ibadet je samo prividno težak. Ali u njegovom značenju postoji takav rahatluk i lahkoća da se ne može opisati. Jer, Abid (onaj koji čini ibadet) u svome namazu kaže:“Nema drugog Stvoritelja i Opskrbitelja, osim Allaha. Gubitak i dobit su u Njegovoj ruci. On je Mudri, ne čini ništa bez stvarne potrebe. On je Milostivi, Njegovog dobročinstva i merhameta je puno.“ Vjerujući u to, u svemu nađe vrata riznice rahmeta. Na njih dovom kuca. I vidi da sve što postoji, potčinjeno je naredbi svoga Rabba. Utječe se svome Rabbu. Uzdajući se, oslanja se na Allaha i sklanja se od svake nesreće. Njegov iman mu daje potpunu bezbijednost. Da, kao što je iman i robovanje Allahu, izvor svakog istinski dobrog djela pa i hrabrosti, tako je i dalalet izvor svakog lošeg djela i straha.

Da, sigurno je da, kad bi zemljina kugla postala bomba i eksplodirala, roba Allahovog, čije je srce ispunjeno nurom, ne bi preplašilo. Šta više, tu zadivljujuću moć Jedinoga bi posmatrao sa ushićenjem. Ali jedan filozof griješnik, nazovi slavni intelektualac, koji nema srca, drhtao bi od straha na Zemlji kad bi vidio kometu na nebu. I izbezumljen od straha govori: „Samo da nam ne udari u planetu ova zvijezda lutalica.“

Da, osim toga što čovjek ima potrebu za bezbroj stvari, njegov kapital nema nikakvu vrijednost… Osim što je izložen mnogim nesrećama, njegova moć je nešto što nema značenja… Naprosto, granice negovog kapitala i moći su tolike dokle mu može dostići ruka. Ali nade i želje, boli i nesreće su prostrane onoliko dokle mogu doprijeti, dokle mogu dostići oko i mašta. Dakle, svako ko nije u potpunosti oslijepio, zapaža i vidi koliko su ibadet, uzdanje u Allaha, vjerovanje u jednog Allaha i predanost, jednoj ovoliko nemoćnoj i slaboj, siromašnoj i zavisnoj ljudskoj duši, jedno veliko bogatstvo, sreća i nimet.

Poznato je da se put bez opasnosti odabira nad putem koji je opasan. Međutim, naše pitanje je put ibadeta. Pored toga što nije štetan, od deset, devet je mogućnosti da na njemu postoje riznice vječne sreće. Što se tiče puta grijeha i razvrata -pa čak i sa priznavanjem griješnika- osim što nema koristi, od deset, devet je mogućnosti vječnog propasta i uništenja. Da je ovo ovako, dokazano je svjedočenjem bezbroj alima i svjedoka u stupnju općeg konsenzusa (idžma) i habera u koje nema sumnje (tevatur). I još je nesumnjivo obavještavanjem onih koji posjeduju sposobnost saznanja i otkrivanja i onih Allahovih robova koji su Mu bliski.

Ukratko, dunjalučka kao i ahiretska sreća je u ibadetu i biti Allahov vojnik. Ukoliko je tako, uvjek moramo zahvaljivati što smo muslimani…

ČETVRTA PRIČA





Ako želiš potpuno shvatiti, kao što su dva i dva četri, koliko je namaz dragocjen, važan, a koliko je malo truda potrebno da bi se izvršio, a koliko je bezuman i štetan čovjek koji ne klanja, pogledaj ovaj primjer.

Jednom je jedan veliki vladar dvojici sluga dao po dvadeset i četri zlatnika i poslao ih da borave u velikom lijepom i posebnom čitluku koji je bio udaljen dva mjeseca. I naredi im: „Sa ovim parama pokrijte troškove puta. I kupite neke potrebne stvari što će vam trebati za boravak tamo. Na udaljenosti od jednog dana postoji stanica.Tamo se može naći i auto, i brod, i voz, i avion. Putuje se u zavisnosti od količine novca koji posjeduješ.“ Dvije sluge poslije pouke pođoše.

Jedan je bio sretan pa je do stanice potrošio vrlo malo novca. Uz to je s to malo potrošenog novca obavio tako veliku trgovinu koja će se dopasti njegovom vladaru, a i kapital mu se uvećao hiljadu puta.

Onaj drugi zlosretni sluga, zato što je bio skitnica, do stanice je potrošio svoja dvadeset i tri zlatnika. Izgubio ih je kockajući se i rasipajući ih na svakojake gluposti. Ostao mu je samo jedan zatnik. Prijatelj mu reče: „Aman, jadni čovječe, daj bar za ovaj jedini zlatnik kupi kartu da ne bi ostao gladan i pješačio na ovom dugom putu. Naš gospodar je plemenit, možda ti se smiluje, oprosti ti, te i tebe ukrca na avion, pa da za jedan dan odemo na mjesto gdje trebamo boraviti. U suprotnom bit ćeš primoran pješačiti dva mjeseca po pustinji sam i gladan.“

Zar i najnerazboritiji čovjek ne bi shvatio da bi potpuno bez pameti, opasan i zlosrećan bio ovaj čovjek kad bi se zainatio te i onaj jedini zlatnik ne bi dao za kartu koja je poput ključa riznice blaga, već ga potrošio na prolazna zadovoljstva i uživanja?

Eto, hej čovječe bez namaza! I hej, moj nefsu koji se ne raduje namazu!

Onaj vladar je naš Rab. One dvije sluge, dva putnika, su pobožni sluga koji klanja namaz sa radošću, a drugi predstavlja ljude nepromišljene, koji ne klanjaju. Ona dvadeset i četri zlatnika su dvadeset i četri sata svakodnevnog života. Onaj veliki i poseban čitluk je Džennet. Ona stanica je kabur. Ono putovanje je putovanje čovječanstva koje vodi u kabur, proživljenje i vječnost. S obzirom na dobro djelo, na jačinu takvaluka (bogobojaznost), onaj dugi put svako različito prelazi. Jedan dio bogobojaznih ljudi, poput munje presijeca put od hiljadu godina za jedan dan. Neki, brzinom mašte, udaljenost od pedeset hiljada godina pređu za jedan dan. Kur’an-i Azimuššan ukazuje sa dva ajeta na ovu istinu. Ona karta je namaz. Samo je jedan sat dovoljan za svih pet vakata namaza zajedno sa abdestom.

Onaj koji dvadeset i tri sata troši za ovaj kratki dunjalučki život, a koji uz to i onaj jedan sat ne potroši za taj tako dugi vječiti život, na kolikom je gubitku, koliko svome nefsu čini nepravdu i koliko je taj postupak suprotan razboritosti. Jer, čak i kad bi smatrao logičnim da hiljadu ljudi koji učestvuju u lutrijskom kockanju, mogu uložiti polovinu svoje imovine, mogućnost dobitka je ipak jedan prema hiljadu. Potom, zar ne može shvatiti čovjek koji sebe pametnim smatra, koliko je suprotno pameti i mudrosti, i koliko je daleko od razboritosti, jedan dvadeset četvrti dio imovine ne davati u vječnu riznicu gdje je mogućnost dobitka devedeset devet posto ispitana.

Konačno, u namazu je veliki spokoj za dušu, srce i pamet, uz to ni za tijelo nije naporan posao. Uz to, ostali dunjalučki poslovi onoga ko klanja namaz, sa lijepim nijetom poprimaju oblik ibadeta. Na ovaj način cijelu životnu imovinu može prisvojiti za ahiret. U neku ruku svoj prolazni život učiniti vječnim…

PETA PRIČA





Ako želiš vidjeti koliko je klanjati namaz i ne činiti grijehe, istinska dužnost čovjeka i koliko je u biti prikladno stvaranju čovječanstva, poslušaj ovu kratku priču koja o tome govori.

Za vrijeme mobilizacije u jednom odredu su bila dva vojnika, jedan vojnik je volio rad i bio dobro obrazovan, a drugi početnik, i povodio se za svojim nefsom. Onaj vrijedni je pazio na vježbe i svoju dužnost i nije uopšte mislio na opskrbu i dnevni obrok, jer je shvatio da je posao države da ga hrani i da mu obezbjeđuje sve što mu je potrebno. Mislio je, čak i kad bi se razbolio dužnost je države da ga liječi i kada bi to bilo potrebno da mu stavlja zalogaj u usta. A njegova osnovna obaveza je obuka i borba. I naravno, radit će u nekim poslovima opskrbe i ishrane, kuhati, prati i odnosi suđe.

Ako bude pitan: „Šta to radiš?“ Odgovarat će: „Izvršavam zadatak države.“ I neće reći:“Radim za nafaku.“ Onaj drugi vojnik, početnik, što misli samo na hranu, nije pazio na obuku i borbu. Govorio je: „To je posao države, šta mene briga.“ Uvjek je mislio na nafaku i bio u potrazi za njom. Ostavljao bi odred i izlazio u grad u kupovinu. Jednog dana mu je njegov prijatjelj koji je završio obuku rekao: „Dragi moj, tvoja jedina zadaća je obuka i boj. Ti si zato ovdje doveden. Pouzdaj se u vladara. Neće te gladna ostaviti. To je njegov posao. Uz to, ti si nemoćan i siromašan ne možeš se prehraniti na svakom mjestu. Sada je ratno vrijeme i vrijeme mobilizacije. Mogu te izdajicom proglasiti i kazniti. Pred nama su vidljive dvije zadaće. Jedna je vladareva zadaća. Nekada mi radimo za njega bez ikakve nadoknade, a on nas prehranjuje. Druga je naša zadaća - obuka i ratovanje, vladar nam pritom olakšava i pomaže.“

Sada možeš shvatiti u kolikoj bi opasnosti bio onaj vojnik skitnica kad ne bi poslušao onoga dobro obrazovanog mudžahida. Eto, hej moj lijeni nefsu! Ono burno ratno područje je ovosvjetski nespokojan život. Vojska koja je podijeljena po odredima je ljudska zajednica. A onaj odred je Islamski džemat u ovom stoljeću.

Ona dva vojnika - jedan je pobožan musliman koji zna i izvršava farzove svoje vjere, te da bi odbacio i sačuvao se velikih grijehova, bori se sa nefsom i šejtanom. Onaj drugi: je griješnik, gubitnik koji se sav predao brizi za nasušni hlijeb i kao da prigovara i okrivljuje Istinitog Obskrbitelja, odbacivši farzove, čini grijehe na koje nailazi na putu traženja opskrbe. A ona obuka i upute su ibadet - prije svega namaz. A onaj rat je borba protiv nefsa i njegovih prohtjeva, te džinskih i ljudskih šejtana. Tako spasavajući se od grijeha i lošeg morala spasava svoje srce i dušu od vječnog azaba. Prva od dvije zadaće je dati život i opskrbljivati ga, a druga je obožavati i moliti Onoga Koji daje život i opskrbljuje ga. U Njega se uzdati i biti siguran.

Da, Onaj koji je dao i napravio život, koji je čudotvorno djelo Sameda i izvanredna mudrost Rabbanija, jeste Onaj Koji ga nafakom opskrbljuje i održava ga. To ne može niko drugi osim On. Hoćeš li dokaza? Najbolje se hrane najnemoćnije i najgluplje životinje poput crva u plodovima i riba. Uz to su najbolje opskrbljena najbespomoćnija i najnježnija stvorenja, poput djece i mladunčadi. Da bi se shvatilo da se ne dospijeva do halal nafake snagom i voljom već slabošću i iznemoglošću, dovoljno je usporediti ribe i lisice, mladunce sa zvijerima, drveće sa životinjama.

Znači, onaj koji ostavlja namaz zbog brige za zaradu liči na onog vojnika koji napušta obuku i utvrđenje i prosjači po gradu. Međutim, nakon obavljanja namza, lijepo je lično ići tražiti ono što ga sleduje iz kuhinje milosti Uzvišenog Rezak-i Kerim’a, kako drugima ne bi bio na teretu. To je u stvari hrabrost, štaviše ibadet.

Da je čovjek stvoren za ibadet, njegova priroda i duhovni sistemi to pokazuju. Jer, sa aspekta djelatnosti i moći potrebne za život na ovome svijetu, ne može se mjeriti sa najjednostavnijim vrapcem. Ali je kao komandant i sultan životinskog svijeta, sa aspekta potrebe za naukom i količinom svih potrepština, molitve i ibadeta potrebnim za duhovni život i život na ahiretu.

Dakle, hej moj nefsu! Ako ovosvjetski život budeš učinio kao osnovni cilj i uvijek za njega budeš radio, postaješ poput najjednostavnije vrste vrapca. Ako ahiretski život budeš načinio svojim glavnim ciljem, te i ovaj život učiniš njivom i sredstvom da dođeš do njega i prema tome budeš radio, tada postaješ komandant životinskog svijeta, a na ovome svijetu postaješ premio i dragocjen rob, počašćen i cijenjen gost Uzvišenog Hakka.

Eto tebi dva puta!… Možeš odabrati koji hoćeš.. Pravi put i pomoć traži od Erhamurrahimina…

ŠESTA PRIČA





Ako želiš shvatiti kolika je isplatljiva trgovina i dostojanstveno zvanje prodati svoj nefs i imovinu Uzvišenom Hakku i biti rob i vojnik Njegov, poslušaj ovu pripovjed.

Jednom je jedan vladar dvojici ljudi iz svoga naroda dao na emanet po jedan čitluk u kojima se nalazilo sve, poput fabrike, mašina, konja, oružja. Ali zato što je bilo nemirno ratno vrijeme, ništa ne ostaje kao što je bilo. Ili propada ili se mijenja, prolazi. Vladar je iz savršene milosti prema ovoj dvojici vojnika poslao jednog plemenitog vojskovođu.

Fermanom koji je bio pun milosti i merhameta im rekao je: „Prodajte mi moj emanet koji je u vašem posjedu. Da ga za vas sačuvam. Da ne propadne uzalud. A kada prestane rat, u još lijepšem obliku ću vam ga vratiti. Platit ću vam veoma dobro, kao da je vaša imovina. A mašine i sredstva u fabrici će raditi u moje ime i mojoj radioni. I vrijednost i plate će porasti od jedan na hiljadu. A svu tu dobit ću vama dati. Uz to vi ste siromašni i slabašni. Niste u stanju podmiriti troškove tih krupnih poslova. Ja prihvatam sve troškove i sve što je potrebno. Sav prihod i dobit ću vama dati. I ostaće u vašim rukama do isteka vašega vojnog roka. Eto pet stupnjeva dobitka u dobitku. Ako mi ne prodate, pa ionako vidite da niko ne može sačuvati ono što je u njegovoj ruci. Otići će iz vaših ruku onako kao što je otišlo iz ruku svakoga. Uzalud će propasti, a uz to ćete biti lišeni te visoke cijene. Isto tako ti vrijedni, precizni alati i sredstva potpuno će izgubiti na cijeni zbog toga što neće imati posla niti posebnih predivnih materijala, koji bi bili upotrijebljeni. A trud i muka da upravljate njima i sačuvate ih će vama zapasti. I još, bit ćete kažnjeni zbog pronevjere emaneta. Eto peterostruki gubitak u gubitku… A meni to prodati, znači biti moj vojnik i u moje ime koristiti. Umjesto biti običan zarobjenik i neregularan vojnik, budite slobodan i poseban komadant uzvišenog vladara.“

Nakon što su saslušali tu blagonaklonu besjedu i ferman, jedan od od te dvojice, koji je imao pameti u glavi reče: „Vrlo rado, prodat ću s ponosom .Uz to se hiljadu puta zahvaljujem.“

Onaj drugi, oholi, nefsa poput faraona, sebični, propalica, kao da će vječno ostati na tom posjedu, nije shvatao ovosvjetske potrese i strahote. Reče:“Ni govora! Ko je vladar? Ja neću prodati svoj posjed i kvariti svoje zadovoljstvo.“

Za kratko vrijeme prvi čovjek je dospio do tog stupnja na kome mu je svako zavidio. Uz to postigao je vladarevu milost te je sretno živio u vladarevom posebnom saraju. A drugi je zapao u takvo stanje da ga je svako sažaljevao, a uz to svako je govorio: „Zaslužio je!“ Jer, rezultat njegove greške je bio taj da je izgubio i sreću i imetak, i još trpi kaznu i patnju.

Hej strastima sklon nefsu! Pogledaj u lice istine kroz dalekozor ovog primjera. Što se tiče vladara on je Sultan iskona i vječnosti, Gospodar i Stvoritelj tvoj. A oni posjedi, mašine, alati, i sredstva, to je ono što ti posjeduješ u okviru svoga života: tvoje tijelo duša srce i unutar njih vanjska i unutrašnja osjećanja poput očiju i jezika, razuma i mašte. Onaj plemeniti vojskovođa je, Resul-i Kerim. Onaj Uzvišeni Ferman je Kur’an’i Hakim koji nam ajetom objavljuje veliku trgovinu koju smo spomenuli. A što se tiče tog ustalasalog poprišta borbe, to je lice ovoga burnog svijeta koji ne zastaje, koji se mijenja, koji biva iskvaren, i umu svakoga čovjeka nameće ovu ideju: „Pošto će nam sve izmaći iz ruku, nestat će i izgubit će se, da li možda postoji način da se zamijeni za večnost i ostane stalan.“ Ovako razmišljajući, odjednom se začu glas nebeske objave Kur’ana. Kaže: „Da, ima. Ima jedan lijep i miran način koji donosi peterostruku dobit.“

Pitanje: „Šta je to?“

Odgovor: „Prodati emanet stvarnom vlasniku.“ Eto, u toj prodaji imate pet stupnjeva dobitka u dobitku.

Prva dobit: Prolazni imetak postaje vječan. Jer, ono što se da Uzvišenom Biću koji je Kajjumu Baki, taj prolazni život koji se troši na Njegovom putu pretvara se u vječni, daje vječne plodove. Tada minute života, poput sjemenki i koštica prividno iščezavaju i truhnu. Ali u vječnom svijetu se otvaraju cvjetovi sreće, i cvjetaju. A u svijetu Berzaha postaju ugodan i svijetao prizor.

Druga dobit: Dat će im se cijena poput Dženneta.

Treća dobit: Vrijednost svakog organa i osjećaja će hiljadu puta biti uvećana.

Naprimjer: Um je jedno sredstvo. Ako ga ne prodaš Uzvišenom Allahu i usmjeravaš ga da radi za račun nefsa, postat će dosadno provokativno i pogubno sredstvo koje će na tvoju jadnu glavu natovariti toliko tužne boli iz prošlog i zastrašujuće situacije iz budućeg vremena, tako da pada na stupanj pogubnog sredstva bez bereketa. Zato iskvareni čovjek najčešće pribjegava opijanju ili zabavi da bi se spasio dosade i nemira uma. A da ga je prodao Istinskom Vlasniku i naveo ga da radi u njegovo ime, um bi postao čudesan ključ koji bi otvarao beskrajne riznice milosti i mudrosti u ovom univerzumu. I na taj način bi dospio do stupnja Uputitelja od Gospodara, koji će svoga vlasnika (čovjeka) pripremiti za vječitu sreću.

Naprimjer, oko je čulo preko kojeg duša kao preko prozora posmatra ovaj svijet. Ako ga ne prodaš Uzvišenom Hakku, to jest usmjeriš ga da radi za račun nefsa, ono će time što posmatra neke nestalne i prolazne lijepote, poput podvodača postati sluga prohtijevima nefsa i tjelesnim zadovoljstvima. Ako oko prodaš njegovom Sani-i Basiru i ako ga navedeš da djeluje u Njegovo ime i u krugu onog što je On dozvolio, tada će to oko biti prosuđivač ove velike knjige univerzuma, i posmatrač u ovom svijetu čudesnih dijela Rabbanijevih i dostići će stepen blagoslovljene pčele cvijeća milosti u bašči zemaljske kugle.

Naprimjer: Ako čulo ukusa ne prodaš Fatir-i Hakimu i ako ga navedeš da radi za račun nefsa i u ime stomaka, tada će se ono spustiti i pasti na nivo vratara stomačne štale i fabrike. Ako ga prodaš Plemenitom Opskrbljitelju, tada će čulo ukusa na jeziku biti na stepenu vještog promatrača riznice Božanske Milosti i zahvalnog kontrolora kuhinje Kudret-i Samed’a (Moći Jedinoga).

Eto, hej pameti! Pazi! Gdje je nesretan alat, a gdje ključ univerzuma? O oko, lijepo pogledaj! Gdje je taj poniženi pezevenk, a gdje onaj učeni posmatrač Allahove biblioteke? I o, jeziku! Dobro kušaj! Gdje je onaj vratar štale i stražar fabrike, a gdje onaj kontrolor posebnih riznica Rahmeta? Uporediš li ostala sredstva i organe poput ovih, shvatit ćeš da uistinu vjernik postiže svojstva koja odgovaraju Džennetu, dok nevjernik postiže ona koja su prikladna Džehennemu. Razlog zbog kojeg svako od njih ima takvu vrijednost jeste taj što vjernik zbog svog imana emanet od Stvoritelja upotrebljava u njegovo ime i u krugu onog što je on dozvolio, dok nevjernik čineći pronevjeru emaneta, djeluje u skladu sa prohtjevima duše sklone činjenju zla (nefs-i emare).

Četvrta dobit: Čovjek je slabašan, nevolje su brojne. Siromašan je, njegove su potrebe mnogobrojne. Nemoćan je, životni teret je vrlo težak Ako se ne osloni na Moćnog Uzvišenog, te ako se ne pouzda u Njega i ne preda se Njemu, savjest će mu biti u vječnom azabu. Gušit će ga besmislene patnje, boli i žalosti. Postat će ili pijanica ili svirep čovjek.

Peta dobit: Oni koji su to osjetili, i oni koji vide iz gajba, i alimi i oni koji mogu posvjedočiti, složili su se u tome da će ibadeti i tesbihi svih tih sistema i organa i te visoke vrijednosti će ti se u najpotrebnijem trenutku dati u vidu džennetskih plodova. Eto, ako ne ostvariš trgovinu koja ti donosi peterostruku dobit, osim toga što ćeš ostati bez ovih koristi, pogodit će te peterostruki gubitak.

Prvi gubitak: Imetak i djeca koje si toliko volio, zadovoljstva i strasti koje si obožavao, mladost kojom si bio očaran i tvoj život će nestati i iščeznuti. Izmaknut će ti iz ruku. Ali će ti ostaviti samo boli i grijehe i natovarit će ti ih na vrat.

Drugi gubitak: Bit ćeš kažnjen zbog iznevjere emaneta. Jer time što si najvrijednija sredstva potrošio na najbezvrijednije stvari ti si svojoj duši (nefs) načinio zulum.

Treći gubitak: Ti si sve ove važne ljudske sisteme oborio niže od životinjskog nivoa te si time učinio zulum i potvoru Allahovoj Mudrosti.

Četvrti gubitak: Zajedno sa slabošću i bijedom, ti ćeš natovariti na tvoja slabašna pleća onaj vrlo težak životni teret te ćeš vječno jadikovati pod udaracima rastanka.

Peti gubitak: Lijepi pokloni Rahmana kao što su um, srce, oči i jezik koji su ti dati zato da postigneš osnove za vječni život i ono što ti je potrebno za sreću na onom svijetu, preokrenut ćeš u ružan oblik koji će ti otvoriti kapije džehennemske.

A sada osvrnimo se na čin prodaje. Zar je to možda nešto tako teško pa većina to izbjegava? Ne, nipošto i nikada! Nikakve teškoće u tome nema. Jer je krug halala širok. I dovoljan je zadovoljstvu. Nema nikakve potrebe da se ulazi u haram. Allahove naredbe su lagane i malobrojne.

Biti rob i vojnik Allahov je ugodna čast koja se ne da opisati. A dužnost je samo kao vojnik poslove otpočinjati u ime Allaha i djelovati u Njegovo ime. I treba davati i uzimati radi Allaha. I kretati se i nalaziti mir u okviru njegovog dopuštenja i zakona. A ako učini grešku treba moliti za oprost (istigfar): „Ja Rab! Oprosti nam naše greške. Prihvati nas kao svoje robove do vremena kada budeš emanete prihvatao. Učini nas pouzdanim u emanetu.“ Treba reći: „Amin!“ I Njemu treba upućivati dovu.

SEDMA PRIČA





Ukoliko želiš shvatiti koliko su značajna dva talismana koji otkrivaju nejasnu tajnu ovog univerzuma, otvaraju vrata sreće duši čovječijoj, otklanjaju teškoće. I strpljivo se uzdati i osloniti na tvog Stvoritelja i zahvaljivanjem činiti dovu i moliti od Opskrbitelja, koliko su, poput tirijaka, dva korisna lijeka. I Kur’an slušati, Njegovim odlukama se pokoravati, klanjati namaz, ne činiti grijehe; koliko je, na putovanju u vječnost, dragocjena, značajna, od velike vrijednosti, sjajna i raskošna karta, priprema za ahiret, svjetlost kabura, ako želiš shvatiti poslušaj i pogledaj ovu pripovjed:

Jednom jedan vojnik na bojnom polju i u borbi, u odlučujućem trenutku da uspije ili izgubi, zapada u vrlo strašno stanje. Ranjen je sa desne i lijeve strane sa dvije strašne duboke rane, a iza njega ogroman lav, kao da će nasrnuti na njega, čeka. Ispred njegovih očiju je postavjeno vješalo, sve one koje on voli vješanjem uništava. I njega isto čeka. I uporedo sa ovakvim stanjem predstoji mu dugo putovanje. Sprovode ga iz zemlje. Dok je ovaj nesretnik, u ovako jadnom stanju, očajno razmišljao, sa njegove desne strane, ukazao se, poput Hidra dobronamjeran, blagosloven čovjek. Pa mu kaže: „Nemoj biti očajan! Dat ću ti dva talismana, naučit ću te. Ako ih lijepo budeš koristio, onaj lav, će se pretvoriti u pokornog konja. I ono vješalo će se preobratiti u prijatnu ljuljašku koja će ti koristiti za lijepo raspoloženje i izlet. I još ću ti dati dva lijeka. Ako ih dobro upotrijebiš, one dvije zasmrdjele rane će se preobratiti u dva ljupka cvijeta, takozvane Ruže Muhammedove a.s. I dat ću ti jednu kartu. Njom ćeš, kao da letiš, put od jedne godine preći za jedan dan. Eto, ako ne vjeruješ, isprobaj malo, toliko da shvatiš da je tačno.“

Uistinu, isprobao je jedan dio. Da, i ja, to jest ovaj jadni Said, to potvđujem. Zato što sam malo isprobao. Vidio sam da je prilično tačno. Nakon toga, odjednom je vidio: Sa njegove lijeve strane, poput šejtana, čovjek prevarant, pijanica, spletkaroš, došavši sav nakićen, zajedno sa ukrasnim slikama, alkoholnim pićima, fantazijama, stade ispred njega i reče: „Hej prijatjelju! Hajdemo zajedno pijančiti i uživati, gledati ove lijepe djevojke, slušati ove prijatne pjesme, jesti ova ukusna jela.“

Pitanje: Šta je to što tajno učiš ustima?

Odgovor:Tajna.

Ostavi taj nerazumljiv posao. Nemoj da kvarimo već spremljeno uživanje.

Pitanje: A šta ti je to u rukama?

Odgovor: Lijek.

Baci to. Zdrav si . Šta ti je? Vrijeme je zabave.

Pitanje: A kakav je to papir sa pet naznaka?

Odgovor: Karta. Dokument o premještaju.

Pocjepaj to! Šta će nam putovanje u ovom lijepom proljećnom vremenu.

Svakakvim lukastvima ga pokušava nagovoriti. Onaj jadnik mu počinje bivati po malo naklonjen. Da, čovjek se prevari. I ja sam se jednom takvom prevarantu polakomio. Odjednom se sa desne strane, poput groma, začu glas, koji veli: „Nemoj da si se prevario. I kaži tom prevarantu: 'Ako ubiješ lava iza mene, i digneš vješalo, i odstraniš rane sa moje desne i lijeve strane i ako postoji način da spriječiš putovanje i nađeš ga.' Hajde uradi, pokaži da vidimo. A potom mu reci: 'Hajdemo uživati. U protivnom, ušuti tupane! Neka ovaj nebeski čovjek poput Hidra kaže svoje'”

Eto, moj nefsu koji si se u mladosti smijao, a sada plačeš što si se nekada smijao! Znaj, onaj jadni vojnik si ti i čovjek uopće. A onaj lav je edžel. A ono vješalo je smrt, propast i rastanak gdje prijatelji danonoćno pozdravivši se, nestaju. One dvije rane su - jedna je štetna i beskrajna nemoć ljudska, druga je bolna i bezgranična bijeda čovjekova. A ono prognanstvo i putovanje je dugo i ispitno putovanje koje prolazi kroz svijet duša, majčinsku utrobu, djetinstvo, starost, dunjaluk, kabur, zagrobni život, ponovno oživljenje i sirat ćupriju. I ona dva talismana su, vjerovanje u Allaha i vjerovanje u ahiret.

Da, pomoću ovih svetih tajni, smrt poprima oblik pokornog konja i buraka koji čovjeka mumina vodi iz svijeta zindana u džennetske bašče u audijenciju Rahmana. Zbog toga su duhovno uzvišeni ljudi voljeli smrt, jer su vidjeli njenu stvarnost. Željeli su umrijeti prije nego dođe smrt. I rastanak i nestanak, smrt i vješalo kao prolazak vremena, sa onom imanskom čarolijom, poprimaju oblik sredstava preko kojih će se sa mnogo užitka gledati i posmatrati manifestacija rahmeta, divote kudreta, uvijek svježa, u raznolikim bojama i raznorazni vezovi čuda Uzvišenog Stvoritelja. Da, promjena i obnova ogledala koja pokazuju boje svjetlosti sunca i promjena filmskog platna, stvaraju još ljepše i prijatnije prizore. A ona dva lijeka su strpljenje i uzdanje u Allaha. To jest, osloniti se na moć Stvoritelja i pouzdati se u Njegovu mudrost.

Da li je to tako?

Da, jer čega se to može plašiti čovjek koji se dokumentom nemoći oslonio na Sultana univerzuma, koji posjeduje moć „kun fejekun“? Jer, nasuprot najstrašnije nesreće govoreći uvjerenim srcem se uzdaje u svoga Milostivog Gospodara. Da, oni koji su spoznali Allaha uživaju u svojoj slabosti i strahu od Allaha. Da, u strahu postoji zadovoljstvo. Kad bi dijete od godinu dana posjedovalo pamet i bilo pitano: „Koje ti je najdraže i najslađe stanje.“ Reklo bi: „Stanje kada shvatim svoju nemoć i slabost i preplašim se slatkog udarca majke pa joj opet pođem u nježno naručje.“ Međutim, sve nježnosti svih majki jedva da su jedna iskrica manifestacije rahmeta. Zato su duhovno uzvišeni ljudi u nemoći i strahu od Allaha našli takvo zadovoljstvo; tako da su potpuno odustajali od svoje snage i moći i Allahu su se bespomoćnošću uticali. Nemoć i strah su učinili svojim zagovornikom. A drugi lijek je, zahvalnošću i zadovoljavoljstvom postojećim tražiti i dovu činiti i imati povjerenje u rahmet Milostivog Gospodara.

Dali je to tako?

Da, kako može potreba i nemoć biti bolna i teška gostu Dževvad-i Kerima koji je cijelu Zemlju načinio trpezom blagodati, a proljeće buketom cvijeća koje stavlja pokraj te trpeze i na nju ga posipa? Naprotiv, njegova bijeda i potreba, poprima lijep oblik apetita. Kao i apetit i bijedu pokušava uvećati. Zato su se duhovno uzvišeni ljudi ponosili bijedom. Nemoj slučajno razumjeti pogrešno! To znači shvatiti svoju bijedu prema Allahu i moliti Ga. A ne svoju bijedu pokazivati svijetu i zbog toga prosjačiti.

A ona karta to jest dokument je, kao prvo namaz, izvršavanje farzova i čuvanje od grijeha.

Da li je to tako?

Evlije i oni koji su vidjeli i svi oni koji su osjetili i oni koji vide iz gajba su se složili da na tom dugom tamnom putu u vječnost, putne namirnice, svjetlost i burak; se mogu pridobiti jedino potčinjavajući se naredbama Kur’ana i uzdržavanjem od onoga što je zabranjeno. Jer, nauka i filozofija, umjetnost i mudrost na tom putu uopšte ne vrijede. Njihove svjetlosti su do vrata kabura.

Eto, hej moj lijeni nefsu!

Koliko je malo, rahat i lahko klanjati pet vakta namaza i odreći se sedam velikih grijeha. I koliko je ishod, plod i korist toga, brojan, važan i veliki, shvatit ćeš ako imaš pameti, a nije ti se pokvarila. I kaži šejtanu i čovjeku koji te podstiču na grijehe i razvrat: „Ako postoji način kojim češ uništiti smrt, i ukloniti propast sa zemlje, nemoć i bijedu podići sa čovječanstva, i zatvoriti vrata kabura, onda kaži, slušat ćemo. U suprotnom, šuti!.. U velikom mesdžidu univerzuma Kur’an priča o univerzumu! Da poslušamo Njega. Da se tim nurom osvijetlimo. Da radimo na Njegovom pravom putu. I da Ga svakodnevno učimo.“

Da, On je riječ. I samo za Njega da je riječ kažu. Istina je, dolazi od Istinitog, Istinitog kazuje i istinu pokazuje i On širi svijetlu mudrost!…

OSMA PRIČA





Ako želiš razumjeti ovaj svijet, duh čovjeka u njemu, te suštinu vjere kod čovjeka i njene vrijednosti i ako želiš razumjeti, koji duh čovječanstva spasava od tame i koji otkriva tajnu tog svijeta, te ako želiš razumjeti da, ukoliko ne bi postojalo Istinske Vjere, ovaj bi svijet bio jedan zindan, a da je nevjernik najnesretnije stvorenje, tada poslušaj ovu simboličnu pripovjed.

U davna vremena su dva brata zajedno krenula na dugo putovanje. Putujući, put se razdvojio na dva dijela. Pored tog raskršća su ugledali jednog ozbiljnog čovjeka. Upitaše ga: „Koji je put bolji?“ On im je rekao: „Na putu koji vodi desno obavezno je pokoriti se zakonu i redu. Ali u toj teškoći postoji sigurnost i sreća. Što se tiče puta koji vodi lijevo tu je potpuna sloboda. Međutim, u toj slobodi postoji opasnost i nevolje. Sada je na vama sloboda izbora.“

Nakon što je to čuo brat koji je bio lijepe naravi, krenuo je desnim putem izgovarajući i prihvatio je slijeđenje reda i poretka. Drugi brat, koji je bio nemoralan i glup, samo radi slobode je izabrao lijevi put.

Pratimo sada u mašti ovog čovjeka koji je naizgled u lahkom ali ipak u duhovno teškom položaju. Dakle, ovaj čovjek je prešao brda i doline dok nije stigao u jednu praznu pustinju. Odjednom je začuo strašan glas. Vidio je tada strašnog lava koji je izašao iz hrastove šume i napao ga. I on je pobjegao. Došao je do praznog bunara, dubokog šezdeset aršina. Iz straha se u bacio njega. Pao je do polovice, onda je rukom dohvatio jedno drvo i za njega se zakačio. To drvo je imalo dva korjena koja su se zelenila na zidovima bunara. Dva miša, jedan bijeli a drugi crni, su se okomili na ta dva korjena i sjeku ih. Pogledao je prema gore i ugledao da lav, poput stražara, stoji kod bunara i čeka. Pogladao je prema dolje i unutra ugledao strašnu aždahu. Podigla glavu i približila se njegovoj nozi koja je bila na visini od trideset aršina. Usta su joj široka poput bunarskog otvora. Pogledao je po zidovima bunara i vidio da su ih okružili opasni insekti koji ujedaju. Pogledao je na vrh stabla i vidio da je to drvo smokve. A na vrhu drveta raznovrsni slasni plodovi, od oraha do nara.

Eto, taj čovjek, usljed svoje loše namjere i nerazboritosti, ne može shvatiti da ovo nije obično djelo. Ova djela ne mogu biti slučajna. U tim čudnim djelima postoje neobične tajne. I nije mogao dokučiti da postoji onaj koji tim djelima upravlja. Iako su njegovo srce, duša i razum tajno jaukali zbog tog položaja, njegov nefs-i emare se pretvarao kao da ništa nije bilo, i zatvorivši uši pred vapajem duše i srca, varajući sam sebe, počeo je jesti plodove sa stabla kao da se nalazi u nekoj bašči. Međutim, dio tih plodova je bio otrovan i štetan. U jednom uzišenom hadisu Uzvišeni Allah Kaže: „Ja sa svojim robom postupam onako kako me on spozna.“ Eto, taj nesretni čovjek, zbog svoje loše namjere i gluposti je smatrao da je ono što je vidio sušta istina. I tako je bio tretiran, tretira se, i ubuduće će biti tretiran! Niti umire da se spasi …niti živi, tako se pati u muci. I mi ćemo tog nesretnika ostaviti u muci, i pogledati stanje drugoga brata.

Ta blagoslovljena i pametna osoba putuje. Ali ne pati poput njegovog brata. Jer, budući da je lijepog morala, on razmišlja, mašta o lijepim stvarima. Sam je sebi drug. A uz to se i ne pati poput njegovog brata. Jer on zna za red i pokoran je. Zato mu se olakšava. Slobodno se kreće u miru i sigurnosti.

Naišao je na jednu bašču. U njoj lijepo cvijeće i voće, a pošto je niko ne uređuje, mogle su se naći i neke nečiste stvari. I njegov je brat bio ušao u jednu takvu bašču. Međutim, on je obratio pažnju i zadržao se na tim poganim stvarima, te je pokvario svoj stomak. Izašao je i otišao ne odmorivši se. Ali ovaj drugi je postupao po pravilu: „U svemu vidi samo ono što je lijepo“, te tako nije uopšte obraćao pažnju na loše stvari. Od onog što je dobro imao je lijepih koristi. Poslije dobrog odmora on kreće dalje. Putujući, isto tako poput svoga brata, došao je u jedno veliko polje. Iznenada je čuo glas lava koji ga je napao. Uplašio se ali ne koliko i njegov brat, jer je razmišljo na lijep način i umno: „Postoji vladar ovoga polja. I vjerovatno je i ovaj lav sluga koji je pod njegovim nadzorom.“ Razmišljajući na taj način, utješio se. Ali opet je pobjegao sve dok nije naišao na bunar u kome nije bilo vode, dubok šezdeset aršina i bacio se u njega. Kao i njegov brat zaustavio se na sredini zakačivši se za drvo. Ostao je da visi u zraku. Ugledao je da dvije životinje sijeku dva korjena tog drveta. Pogledao je gore, ugledao je lava. Pogledao je dole, ugledao je aždahu. Vidio je kao i njegov brat čudnu situaciju. I on je osjetio užas ali hiljadu puta manji nego li njegov brat. Jer njemu je njegova lijepa priroda dala lijepu ideju, a ona mu je sve lijepim učinila.

Stoga je razmislio na slijedeći način: Ova čudna djela imaju veze jedni sa drugim. Uz to se čini kao da su u svom kretanju podložna jednoj zapovjedi. Ako je tako, u tim djelima ima jedna tajna. Da, svi oni se kreću pod zapovješću Jednog Tajnog Presuditelja. Ako je tako, ja nisam sam. Taj skriveni Hakim gleda na mene, iskušava me i poziva, i upućuje na određeno mjesto radi određenog cilja.

Iz tog slatkog straha i te lijepe ideje proizilazi znatiželja: „Ko li je Onaj koji me želi iskušati i ko želi da Ga upoznam i ko je Onaj koji ovim neobičnim putem vodi ka jednom cilju?“ Poslije se iz radoznalosti da Ga spozna pojavila ljubav prema Onom ko posjeduje tajnu. Iz te ljubavi se pojavila želja za otkrivanjem tajne. A iz te želje se pojavilja volja za postizanjem lijepog stanja koje će se dopasti i zbog kojeg će postići zadovoljstvo Vlasnika tajne (talismana).

Potom je pogledao prema vrhu drveta i ugledao stablo smokve. A na njenom vrhu obilje plodova, na hiljade raznovrsnih voćki. U tom trenutku sav njegov strah je isčezao, jer je pouzdano shvatio da je ovo smokvino stablo sažetak, pregled, izložba. Bit će da je onaj Skriveni Presuditelj mudžizom sve uzorke voća iz vinograda i bašče stavio na to stablo i to stablo ukrasio tako kao da ukazuje na razne vrste hrane koja se nudi njegovim gostima. Inače, jedna vrsta stabla ne može davati plodove hiljadama drugih vrsta.

Potom se ovaj čovjek počeo moliti. Sve dok nije nadahnut šta je ključ tajne. Uzviknuo je: „Hej Vladaru ovih mjesta! Ja imam sreću da pripadam Tebi. Kod Tebe tražim utočište, i sluga sam Tvoj. želim Tvoje zadovoljstvo i tragam za Tobom.“ Nakon ove molitve se najednom rastavio zid bunara i ukazala su se vrata u prelijepu, veličanstvenu bašču. Usta aždahe preobratila su se u ta vrata, te su i lav i aždaha primili lik dva poslužitelja koji ga pozivaju unutra. Štaviše, lav je primio oblik konja koji mu je potčinjen.

Eto, hej moja lijena dušo! Hej moj zamišljeni druže!

Dođite da uporedimo položaj ove dvojice braće. Da vidimo i saznamo kako sklonost ka dobroti donosi dobro, a sklonost ka zlu donosi zlo. Pogledajte, nesretni putnik lijevog puta svakog trenutka može upasti u usta aždahe, drhti, dok je onaj sretnik pozivan u plodne i raskošne bašče. Uz to nesretniku srce prska usred bolnog užasa i ogromnog straha, dok sretnik unutar prijatne pouke, slatke strepnje, dragog znanja posmatra neobičnosti. Nesretnik podnosi muke straha, beznađa i samoće, a sretnik uživa u prijateljstvu, nadi i željama.

Nesretnik sebe vidi poput zarobljenika i žrtvu napada svirepih divljih životinja, a sretni čovjek je uvaženi gost, koji se zabavlja u društvu zadivljujućih sluga Plemenitog Domaćina čiji je on gost. Nesretnik jedući naizgled ukusne, a u suštini otrovne plodove ubrzava svoju patnju. Jer, ti plodovi predstavljaju uzorke. Dozvoljeno je probati kako bi proučivši plodove postao kupac. U suprotnom nije ih dozvoljeno progutati poput životinje. I što se tiče onog sretnika, on hranu kuša i shvata o čemu se radi. Odugovlači sa jelom i uživa u iščekivanju.

Nesretnik sam sebi načinio nepravdu. Poput dana, lijepu zbilju i sjajno stanje, nesmotrenošću pretvara u taman i mračan strah u obliku Džehennema. Niti je zaslužio milost, niti se ima pravo na koga žaliti.

Kao što čovjek koji izražava nezadovoljstvo uživajući u lijepoj bašči među prijateljima, ugodnom gozbom letnje sezone, opijajući se prljavim napitcima zamišlja da je neodjeven usred zime, okružen divljim životinjama, pa počne vikati i plakati, nije dostojan milosti, sam sebi čini nepravdu, a prijatelje vrijeđa i ponižava vidjevši ih kao divlje.

Eto, i ovaj nesretnik je takav, a što se onog sretnika tiče on vidi realnost, a ona jeste lijepa. Shvatajući ljepotu stvarnosti ukazuje poštovanje prema savršenosti Onoga kome ta istinska stvarnost pripada. Zavrijeđuje Njegov Rahmet. Dakle tajna kur’anske odredbe: „Znaj da ti zlo dolazi od tebe samog, a dobro od Allaha“, biva rasvijetljena. Ako i druge razlike slične ovim razaznaš, shvatit ćeš: onom prvom je njegov nefs-i emare njemu spremio duhovni Džehennem, a onom drugom njegovo lijepo prijateljstvo i lijepo pozitivno razmišljanje te lijepe osobine i lijepo shvatanje su mu pružili veliko dobročinstvo, sreću, te sjajnu pravednost i obilje.

Hej, moj nefsu, i ti čovječe koji zajedno sa njim slušaš ovu priču!

Ukoliko ne želiš biti nesretni brat, a želiš biti sretni brat poslušaj Kur’an i budi pokoran Njegovim odredbama, za Njega se prilijepi i postupaj prema Njegovim odlukama. Ukoliko si shvatio istine ove alegorične priče, onda vjersku realnost, ovaj svijet, čovjeka i iman možeš adaptirati prema njoj. Ono glavno ću ja reći. Pojedinosti i finese ti sam izvuci.

Eto pogledaj! Jedan od dva brata ima duh vjernika i srce dobrih ljudi. Onaj drugi posjeduje duh kafira i srce pokvarenjaka. A što se tiče dva puta, desni put je put Kur’ana i imana. Lijevi je put pobune i nezahvalnosti. A bašča na tom putu je prolazni socijalni život unutar ljudske zajednice i civilizacije u kome se zajedno nalazi dobro i zlo sve ono dobro i loše, čisto i prljavo. Pametan čovjek je onaj koji postupa po pravilu i ide smirenim srcem. A što se tiče pustinje, ona je ova zemlja i ovaj svijet. Onaj lav predstavlja smrt i edžel. Onaj bunar predstavlja čovjekovo tijelo i vrijeme života, a ona dubina od šezdeset aršina je šezdeset godina što je u stvari prosječan život i život većine.

Drvo predstavlja trajanje života i materijalni život, a ona crna i bijela životinja su noć i dan. I usta one aždahe su kabur koji je put u berzah i uvod u Ahiret. Ali ta usta za mu’mina predstavljaju kapiju koja se iz zindana otvara u bašču. A oni insekti štetočine simboliziraju ovosvjetske nevolje. Međutim, oni su za mu’mina u vidu slatkog Allahovog upozorenja i Allahove blagonaklonosti, da ne bi utonuo u san gafleta.

Plodovi na drvetu su dunjalučki nimeti koje je Plemeniti Apsolutni Gospodar stvorio kao listu ahiretskih plodova te plodova koji predstavljaju upozorenje i slični su ahiretskim nimetima, a ujedno i pozivaju kupce džennetskih plodova. Uporedo s tim što je drvo jedno a daje različite plodove, upućuje na pečat Allahove Moći i pečat Allahovog Gospodarstva i na pečat Vlasti Uzvišenog. Jer, „Od samo jednog nečeg načiniti sve“ znači, samo od zemlje stvaranje svih biljaka i plodova, samo od vode stvaranje svih životinja, te od jednostavnog jela stvaranje svih životinjskih organa. Uporedo s ovim „Iz svega načiniti nešto“ to jest, od raznorazne hrane kojom se živa bića hrane, vještina stvaranja mesa koje je svojstveno određenom živom biću, kao i tkanja njihove posebne kože, što predstavlja osoben pečat koji se ne može oponašati i koji pripada samo Sultanu od Iskona i Vječnosti.

Da, načiniti od nečega sve i sve načiniti jednim, svojstveno je samo Stvoritelju svega te predstavlja dokaz i znak koji pripada Onome koji sve može. A talisman predstavlja tajnu mudrosti stvaranja koja se otvara tajnom imana, i taj ključ jeste. Dok za one koji su u zabludi i za silnike kabur predstavlja kapiju koja se otvara prema tijesnom mezaru koji je poput trbuha aždahe i poput zindana unutar strahota i zaborava, za sljedbenike Kur’ana i one koji su u imanu je kapija koja je otvorena iz dunjalučkog zindana u vječne vrtove, iz mjesta ispita u džennetske bašče, iz životnih tegoba ka milosti Milostivog. Pa čak i to što se strašni lav preobraća u blagog slugu i pokornog konja, ukazuje na to da je smrt za sljedbenike zablude vječiti bolni rastanak od svih dragih stvorenja.

Dok smrt, pripadnike zablude uzima i odstranjuje iz lažnog dunjalučkog Dženneta i nastanjuje ih i zatvara u strašni usamljeni zindan mezara, za sljedbenike Upute i Kur’ana je sredstvo pomoću kojeg će se susresti sa ahbabima i starim prijateljima koji su otišli na drugi svijet. Uz to i sredstvo ulaska u istinsku postojbinu i u mjesto vječite sreće. Kao i poziv iz dunjalučkog zindana u džennetske bašče. Pa još i čekaonica u kojoj se čeka radi uzimanja nagrade za svoju misiju, kojom daruje Rahman-i Rahim usled svoje dobrote. Pa je još i oslobađanje od teškoća ovosvjetskih obaveza. Uz to je i odmor od ibadeta i učenja i spremanja za ispit.

Ukratko: Ko god prolazni život uzme za temeljni cilj, on je u suštini u Džehennemu, iako se čini kao da je Džennetu. I ko god da se ozbiljno usmjeri ka vječnom životu, on postiže sreću na obadva svijeta. Ma koliko da mu je ovaj svijet loš i tegoban bio, zato što ga vidi i doživljava kao čekaonicu za Džennet, podnosi ga i izgleda mu lijepo, te strpljivo zahvaljuje Allahu.