VEHABIJSKA FITNA
Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je “Vehabijska fitna” koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći posebna je bila najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim
dvjema fitnama. Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i Emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida, koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205 hidžretske godine a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima Trećeg koji je sin sultana Mustafe Trećeg sina Ahmedovog. A što se tiče samog početka pojave Vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se je njihov šer (zlo) proširio i šteta narasla i vlast njihova se rastegla na veča područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.Sta ocekivati od grupe koja je po samo najgorim stvarima spomenuta u poznatom hadisu kod Buharije, a Allah najbolje zna,: "Prenosi se od Alije da je Poslanik, a.s., rekao: “Pojaviće se u zadnjem vremenu ljudi, mladi a glupi, govoriće jezikom najboljih stvorenja, učiće Kur'an ali on neće prelaziti njihove vratove, izlaziće iz vjere kao što strijela probada svoju metu. Ubijajte ih gdje god ih sretnete, onaj koji ih bude ubijao imaće nagradu za to na Sudnjem danu.” Mi vidimo da oni mnogo odgovaraju ovom opisu. Cak, Poslanik a.s., spominje metaforu ubistva ukazujuci na opasnost njihovog ucenja. Ovo naravno ne znaci da se oni trebaju ubijati ali svakako znaci da se trebamo paziti njihovog ucenja i njihovih ideja.
OSNIVAC I UTEMELJITELJ VEHABIJSKOG POKRETA
Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111 hidžretske a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: “Pojavila se propast (habisa) nečasnika 1206 h.g.”
U početku bio je učenik među učenicima u Medini i Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman. Njegov otac i brat a i ostali učenjaci su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama i zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere i došao do stupnja da tekfiri (proglašava
kjafirima) skupine vjernika. Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu 'alejhi-sselam, i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. “ovaj lijek mi je koristio”- da taj postaje mušrik. Prihvatio se je nekakvih dokaza koje ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli
slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da su
večina sljedbenika tevhida postali kjafiri. Ibn Abdul-Vehhab se spojio
sa vladarima Istočnih pokrajina u Der’ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da’vu . Vladari Der’ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti.
Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g. a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250. Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome odgovara na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat. Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der’ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab . Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku abul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.
Mnogi medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:”Ovaj će zalutati.” ili “Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas.”
I tako je i bilo. Muhammed ibn abdul-Vehhab je naglašavao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u (Tevhidu)
Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku
već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur’anske ajete u
kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet:”Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnejg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni.” ili ajet:” Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti.” ili ajet” Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana “ i slično. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: ”Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa’at on je kao ovi mušrici
koji su opisani u gornjim ajetima.”
Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu 'alejhi-sselam, i
kabure drugih Poslanika i evlija.
Rekao je o Kur’anskom ajetu u kome se govori o mušricima:”Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.”:”Oni koji čine tevessul slični su mušricima koji kažu :”Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..”. Ibn Vehhab kaže:”Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur’anu:”A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:Allah.” i u drugom:”Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i zemlju, reći će: “Allah.” Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora “da bi se približili Allahu” tako da su ovi slični njima.”
ODGOVOR ISLAMSKIH UCENJAKA NA POJAVU VEHABIZMA
Učenjaci islama su ovako odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova:”Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti evlije Božije božanstvima, niti rivalima – suparnicima Božjim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i da zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom
iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur’ana i Sunneta.
I’tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu
daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje Allah jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i’tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor “Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu” Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje:”Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu”.
Pa kako može biti dozvoljeno ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike- mu’mine – monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola?
Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire
i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane.
Imam Buharija je zabilježio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridžija:” da su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu’mine.”
Abdullah ibn Omer također prenosi predaju da je Resulullah 'alejhi-sselam, rekao:”Najviše čega se bojim mome ummetu jeste čovjek koji bi tumačio Kur’an na svoj način kako ne odgovara.” Ovaj Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu.
A da se bilo šta od onoga što rade vjernici po pitanju tevessula smatra širkom to se ne bi desilo da Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, radi i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, učio u dovama :”Allahumme inni es’eluke bihakki ssailine alejke.” Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obračaju.” Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed 'alejhi-sselam, poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje.
Prijem 
