POUKA: U gore navedenim ajet-i kerimima se stalno ponavlja, ‘O vi koji imate iman!’ Ovo nam pokazuje da je svim muslimanima naređeno, do Kijameta, da budu edebli (puni poštovanja) prema Resulullahu-sallallahu alejhi ve sellem. Da se je ovo naređenje odnosilo samo na Ashab-i kiram-radijallahu teala alejhim edžma’in-bilo bi rečeno, ‘O Ashabi’ U stvari u Kur’an-i kerimu je rečeno, ‘O Resulullahove žene’ , ‘O stanovnici Medine’. ‘O vi koji imate iman!’ je upotrijebljeno u ajet-i kerimima koji naređuju namaz, post, hadždž, zekat i druge ibadete koji su do kijameta, farz za sve muslimane. Prema tome, ovi ajet-i kerimi nam pokazuju da je neosnovano mišljenje vehhabija da je, ‘trebalo Resulullaha-sallallahu alejhi ve sellem-ta’zim činiti (poštovati) dok je bio živ i da ga nakon smrti ne treba poštovati niti tražiti njegovu pomoć.’
Gore navedene ajet-i kerime pokazuju da je takođe potrebno imati ta’zim i prema drugima, osim Allaha teala. Sto četvrti ajet-i kerim sure Bekara kaže, ‘O vi koji imate iman! Nemojte reći (Pejgamberu) ra’ina! Recite pogledaj nas. Budite poslušni Allahovim teala hukmovima (propisima).’ Mu’mini su govorili Resulullahu-sallallahu alejhi ve sellem-‘Ra’ina’ to jeste, zaštiti nas, pazi nas. Međutim, na Jevrejskom jeziku riječ Ra’ina znači psovati, oštetiti, pokvariti. Jevreji su u ovom smislu upotrebljavali ovu riječ za Resulullaha-sallallahi alejhi ve sellem. Allahu teala je mu’minima zabranio upotrebu ove riječi zato što ima i ovo loše značenje. Trideset treći ajet sure Enfal kaže, ‘Allahu teala im neće dati azab (neće ih kazniti) dok si ti sa njima’ i obećava da ih neće kazniti do kijameta. Ovja ajet-i kerim pobija tvrdnju vehhabija da, ‘nas je on napustio i da je postao zemlja.’
Trideset četvrti ajet sure Bekara glasi, ‘Kada smo rekli melecima da učine Ademu sedždu svi su je učinili sedždu osim Iblisa (šejtana).’ Ovaj ajet-i kerim je naredio da se Ademu-alejhisselam-ukaže ta’zim (počast, poštovanje). Šejtan je odbio da ikom drugom, osim Allaha teala, ukaže ta’zim (počast, poštovanje), uvrijedio Pejgambere i nije poslušao naredbu. Vehhabije su na putu šejtana. Roditelji i mlađa braća su, u znak poštovanja, takođe učinili sedždu i Jusufu-alejhisselam. Kada bi ukazivanje ta’zima i počasti nekome drugom osim Allaha teala bilo širk i kufr, Allahu teala ne bi hvalio Svoje drage robove. Prema Ehl-i sunnet ulemi je haram učiniti sedždu ikome osim Allaha teala. Nije haram zato što ukazuje ta’zim (poštovanje) nego zato što liči na sedždu ibadeta.
Šejtan se je uvijek Resulullahu-sallallahu alejhi ve sellem-prikazivao u obliku ihtijara (stare osobe) iz Nedžda. Kada su se kafiri iskupili na mjestu Dar-un-Nedve u Mekki i odlučili da ubiju Resulullaha šejtan se je pojavio u obliku ihtijara (starca) iz Nedžda i podučio ih kako da ubistvo sprovedu u djelo. Oni su se složili da urade onako kako im je rekao starac iz Nedžda. Od toga dana šejtan je nazvan šejh-i Nedždi. Hazret-i Muhjiddin-i Arabi piše u svom kitabu pod naslovom Musamerat, ‘Kada su Kurejš kafiri popravljali Ka’bu svaki reis (vođa, poglavar) plemena je rekao da će on ugraditi cijenjeni kamen Hadžer-ul-esved. Kasnije su se dogovorili da će uraditi onako kako im kaže osoba koja sljedećeg sabaha prva dođe [u Ka’bu]. Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je prvi došao. On je tada imao dvadeset pet godina. Oni su rekli da će uraditi onako kako im on kaže pošto je on bio poznat kao emin (dostojan povjerenja). On je rekao, ‘Donesite ćilim i na njega stavite kamen. Uhvatite svi za rub ćilima i podignite ćilim s kamenom na nivo gdje se treba ugraditi.’ Kada su ga podigli on je sa ćilima uzeo kamen svojim mubarek rukama i postavio ga u zid. U tom momentu se je pojavio šejtan u obliku šejh-i Nedždi i rekao, pokazujući na kamen koji se je tu nalazio, ‘upotrijebi ga kao potporu.’ Njegov cilj je bio da prljavi kamen, koji je on preporučio kao potporu kasnije ispadne pa da se vremenom Hadžer-ul esved rasklima i da Resulullaha smatraju ugursuzom (zlokobnim, lošom srećom). Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je rekao, ‘E’uzu billahi mineš-šejtan-ir-radžim. Šejtan je odmah nestao.’ Zato što je Muhjiddin-i Arabi-rahmetullahi teala alejh-svojim pisanjem objavio svijetu da je šejtan šejh-i Nedždi, nemezheblije mrze ovog velikog Veliju. Oni ga čak nazivaju i kafirom. Iz ovog citata se razumije da je šejtan ustad (majstor koji podučava, učitelj, vođa) nemezheblija. Oni zato uništavaju mukaddes (sveta) mjesta koja smo naslijedili od Resulullaha i turbeta. Oni kažu da ova mjesta prave ljude mušricima. Kada bi bilo širk činiti Allahu teala dovu na mubarek mjestima, Allahu teala nam ne bi naredio da idemo na hadždž. Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-ne bi poljubio Hadžer-ul esved dok je obavljao tavaf. Niko ne bi činio dovu na Arefatu i Muzdelifi niti bi iko bacao kamenje na Mini niti bi muslimani hodali između Safe i Merve. Ova mubarek mjesta se ne bi toliko ta’zim činila (poštovala).
Kada je Sa’d bin Mu’az-radijallahu teala anh-reis (vođa) Ensarija došao na mjesto gdje su se sakupili Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je rekao, ‘Ustanite vašem reisu (vođi)!’ Ovo naređenje je bilo namijenjeno svima da Sa’du ukažu ta’zim. Nije ispravno reći, ‘Naređenje je bilo namijenjeno da mu pomognu da siđe sa hajvana (životinje) zato što je Sa’d bio bolestan’ pošto je svima bilo naređeno. Da je bilo naređeno da mu pomognu da siđe sa hajvana onda bi bilo naređeno samo jednoj ili par osoba da mu pomognu i bilo bi rečeno, ‘Sa’du’ a ne, ‘vašem vođi’.
Abdullah bin Omer-radijallahu anhuma-je uvijek, kada god je išao iz Medine u Mekku na hadždž, zastajao, klanjao namaz i činio dovu na mubarek mjestima gdje je Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-odsjedao. On je na ovim mjestima dobivao bereket (blagostanje). On je stavljao svoje ruke na Resulullahov mimber i onda ih trljao po licu. Imam-i Ahmed bin Hanbel je ljubio Hudžre-i seadet i mimber da se njima obereketi (oberićeti). Vehhabije u jednu ruku kažu da pripadaju Hanbeli mezhebu a u drugu ruku smatraju širkom ono što je imam ovog mezheba radio. Prema tome, vidimo da oni lažu kada kažu da su ‘Hanbeli’. Imam-i Ahmed bin Hanbel je vodom natapao košulju imam-i Šafi’ije i pio tu vodu da bi dobio bereket. Halid ibni Zejd Ejjub-el-Ensari-radijallahu anh-je trljao svoje lice po Resulullahovom mubarek kabru. Kada su ga htjeli podići on im je rekao, ‘Pustite me! Ja nisam došao radi kamenja i zemlje nego radi Resulullahovog huzura (prisustva, prijema).’ Ashab-i kiram-alejhimurridvan-su dobijali teberruk (bereket, blagostanje) kroz stvari koje su pripadale Resulullahu-sallallahu alejhi ve sellem. Oni su dobijali bereket od vode koju je upotrebljavao za abdest, od njegovog mubarek znoja, košulje, skiptara (žezla), sablje, naluna, čaše, prstena ukratko od svega što je upotrebljavao. Umm-i Seleme-radijallahu anha-je čuvala dlaku iz njegove mubarek brade. Kada bi neko bolestan došao ona bi umočila dlaku u vodu i dala mu da popije vodu. Bolesnici su se izliječili pijući vodu iz njegove mubarek čaše. Kabr imam-i Buharije je mirisao miskom. Narod je uzimao zemlju sa njegovog kabra i tako dobivao bereket. Ni jedan ni alim ni muftija to nije osuđivao. Alimi fikha i hadisa su ovo odobravali." Prijevod iz knjige Usul-ul-erbe’a se ovdje završava.
[Za vrijeme Ashab-i kiram, Tabi’in-i izam pa čak i do kraja prvog milenijuma je bilo puno Evlija i Suleha (množina od salih). Narod ih je zijaretio (posjećivao) i dobivao bereket i njihove dove. Nije bilo potrebe dobivati bereket od neživih stvari niti činiti mrtve posrednicima (tevessul). Samo zato što su se ove stvari rijetko činile ne znači da su bile zabranjene. Da su bile zabranjene postojali bi alimi koji su ih zabranili. Nijedan alim nije ove stvari zabranio.
Međutim, kako se je približio ahir-zeman, bid’ati i alameti (znaci) kufra su se povećali. Dušmani islama, prerušeni u vjerske autoritete i naučnike, su prevarili omladinu. Ovakvi dušmani se nazivaju zindici (kafiri). Dušmani islama koji su se prerušili u naučnike se nazivaju prividni ili lažni naučnici. Dušmani islama prerušeni u vjerske ljude se nazivaju lažni ili prividni vjerski ljudi. Zalimi (tirani, zulumćari) i diktatori su podržavali ovaj felaket (ovu propast) zato što su nevjerstvo i irtidad (apostazija, murtedluk) odgovarali njihovim nefsovima. Broj alima i Evlija-rahimehumullahu teala-se je smanjio. Čak se u zadnje vrijeme nije nijedan ni pojavio. Dobijanje bereketa Evlijinim kabrima i njihovim stvarima je postalo zaruret (jaka potreba ili primora). Kao što su se i u sve poslove i u sve ibadete, i ovdje su se uvukli harami. Svi alimi islama su se jednoglasno složili da ne trebamo zabraniti dozvoljene poslove nego da ih trebamo očistiti od bid’ata koji su se u njih uvukli. Pisanja alima po ovom pitanju su citirana u knjizi Ed-Durer-us-senijje firredd-i alel-vehhabijje koju je napisao Ahmed bin Sejjid Zejni Dahlan. Oni koji ovu knjigu pročitaju više neće sumnjati. Knjiga je 1319. i 1347. godine izdata u Egiptu. Ova knjiga je 1395./1975. u Istanbulu takođe i ofsetom reprodukovana].
Sami Dzeko
Prijem 
