VEHHABIZAM I ODGOVOR EHL-I SUNNETA
Iako kažu da su muslimani Vehhabije, koji se takođe zovu i Nedždi, su jedna od grupa koje nemaju veze sa Ehl-i sunnetom.
Ahmed Dževdet paša, državnik, u vrijeme trideset četvrtog Osmanlijskog padišaha, sultana Abdulhamid hana II [1258-1336 (1842-1918), koji je ukopan u Istanbulu u turbetu sultana Mahmuda] je u sedmom tomu svoje knjige Tarih-i Osmani, koja ima dvanaest tomova, opširno pisao o vehhabijama. Istovremeno je i Ejjub Sabri Paša, kontra-admiral toga vremena [preselio na ahiret 1308 (1890)]-rahmetullahi teala alejhim, objasnio naširoko vehhabizam, počevši od 99. stranice trećeg toma njegove knjige Mir'at-ul-haremejn koja ima pet tomova. Knjiga Mir'at-ul-haremejn je na Turskom jeziku. Ova knjiga se nalazi u biblioteci Sulejmanijje. Ovdje navedeni članak je uglavnom uzet iz Pašine knjige. Paša je ovu informaciju preveo iz Ahmed Zejni Dahlanove knjige Fitne-tul-vehhabijje. On je 1308. [1890.] preselio na ahiret.
Vehhabizam je osnovao Muhammed bin Abdulvehhab. On je rođen 1111. [1699.] u kasabi (gradiću) Hurejmile u Nedždu a umro je 1206. [1791.]. On je, sa ciljem da trguje, putovao u Basru, Bagdad, Iran, Indiju i Damask. On se je nalazio u Basri kada je upao u zamku koju je postavio Hempher, jedan od mnogobrojnih Engleskih špijuna, i poslužio kao oruđe (alatka, posrednik) u planovima koje su englezi pripremili da unište islamijjet. On je objavio kao Vehhabizam, besmislice, koje je pripremio engleski špijun Hempher. Naša knjiga Confessions of A British Spy detaljno informiše o osnivanju Vehhabizma. On je tamo došao u kontakt sa knjigama i pročitao knjige koje je napisao Ibni Tejmijje iz Harrana [661.-728. (1263.-1328.) umro u Damasku]. Sadržaj Ibni Tejmijjinih knjiga nije u skladu sa učenjima Ehl-i sunneta. Kako je bio veoma prepreden čovjek on je postao mešhur (poznat, čuven) kao Šejh-i Nedždi. Alimi Mekke-i mukerreme su 1221. godine napisali divan odgovor na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid, koju je on pripremio u kooperaciji sa engleskim špijunom Hempherom. Ovaj odgovor je pobio njegovu knjigu jakim dokazima. Zbirka njihovih pobijanja, koja je kasnije štampana u Pakistanu pod naslovom Sejf-ul-Džebbar, je 1395. [1975.] reprodukovana u Istanbulu. Abdulvehhabov unuk Abdurrahman je napisao šerh (komentar) na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid koji je jedan vehhabija, Muhammed Hamid, interpolirao (dotjerao) i u Egiptu odštampao pod naslovom Feth-ul-medžid. Abdulvehhebove ideje su se raširile među seljacima, stanovnicima Der’ijje. Njihovim poglavar Muhammed bin Su’ud ih je takođe prihvatio. Oni koji su objeručke prihvatili njegove ideje, koje je on nazvao Vehhabizam, su nazvani Vehhabi ili Nedždi. Pošto se je njihov broj povećao on je sebe proglasio kadijom a Muhammeda ibn Su’uda emirom i hakimom. On je donijeo, kao zakon, da ih samo njihovi potomci mogu zamijeniti.
Muhammedov otac je bio salih (dobar) musliman i alim Medine. On je predosjetio da će njegov sin Abdulvehheb započeti novi i izopačeni pokret pa je svakog savjetovao da sa njim ne govori. Usprkos svega, Abdulvehhabov sin je 1150. [1737.] objavio Vehhabiluk. On se je loše izražavao o idžtihadu alima islama. On je otišao do te mjere da je počeo muslimane Ehl-i sunneta vel-džema’at nazivati kafirima. On je rekao da oni koji posjete mezar Pejgambera ili Evlije postaju mušrici (politeisti, kafiri) kao i oni koji naprimjer, upotrijebe riječi kao što su, "Ja Nebijjallah", "Ja Abdelkadir!"
Vehhabije vjeruju da su oni, koji kažu, da je neko drugi, osim Allaha teala nešto uradio, mušrici. Naprimjer, po njima, osoba postaje kafir ako kaže, "lijek mi je pomogao i ublažio bolove" ili, "Allahu teala mi je učinio dovu kabul kod mezara tog i tog Pejgambera ili Evlije". Da bi dokazao svoje ideje on je uzeo kao dokument, ajet-i kerim iz sure Fatiha, "Ijjake neste’in" to jeste, "Samo Tvoju pomoć tražimo" i ajet-i kerime koji objašnjavaju tevekkul. U drugom poglavlju knjige Se’adet-i ebedijje su detaljno napisana ispravna značenja ovih ajet-i kerima, koje je dala ulema Ehl-i sunneta, kao i mes’ele tevhida i tevekkula. Oni koji znaju ispravno značenje tevhida će shvatiti da vehhabije, koji sebe smatraju muvahhidima nisu muvahhid (oni koji vjeruju u tevhid).
U knjizi na Perzijskom jeziku El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje na kraju drugog poglavlja piše, "Vehhabije i drugi mezhebsiz (nemezheblije) ne mogu da shvate medžaz (figurativni govor, simbolični smisao riječi) i isti’are (metaforu). Kad god neko kaže da je nešto učinio oni ga zovu mušrik i kafir iako se on izražava u medžazi (figurativnom, simboličnom) obliku. Međutim, u Kur’an-i kerimu, Allahu teala je na mnogim mjestima rekao da je On hakiki (istinski) proizvođać svega a da su ljudi samo medžazi proizvođaći (proizvođaći u simboličnom smislu riječi). Allahu teala kaže u pedeset sedmom ajetu sure Jusuf, "Hukm (odluka) je samo Allahov" to jeste, samo je Allahu teala hakim (onaj koji odlučuje). Allahu teala kaže u šezdeset četvrtom ajetu sure Nisa, "Oni neće imati iman sve dok ne uzmu tebe (Pejgambera) hakimom svojih nesporazuma." Prvi ajet-i kerim kaže da je samo Allahu teala hakiki (istinski) hakim. Drugi ajet-i kerim nam kaže da se i čovjek može metaforično (u medžazi to jeste, simboličnom smislu riječi) zvati hakim
Svaki musliman zna da samo Allahu teala daje i uzima život zato što On kaže u u pedeset šestom ajetu sure Junus, "Samo On daje i uzima život" i četrdeset drugom ajetu sure Zumer, "Allahu teala ubija u vrijeme čovjekove smrti." Allahu teala kaže, kao medžaz, u jedanaestom ajet-i kerimu sure Sedžde, "Melek, koji je postavljen kao vekil (zastupnik), vas ubija."
Znamo da samo Allahu teala daje ozdravljenje (šifa) bolesniku zato što osamdeseti ajet-i kerim sure Šu’ara kaže, "Kada se razbolim samo mi On daje ozdravljenje." Allahu teala citira Isa-alejhisselam-u četrdeset devetom ajetu sure Imran koji kaže, "Ja, sa Allahovom teala dozvolom, liječim onog ko je slijep i baras i mrtvaca vraćam u život." [Baras, je bolest kože (albinizam ili vitiligo, potpuno ili djelomično nestajanje pigmenta u koži) i nastajanje velikih bijelih mrlja na koži]. Samo Allahu teala istinski daje čovjeku dijete. U osamnaestom ajetu sure Merjem Džebrail-alejhisselam-kaže u medžazi obliku, "Daću ti čistog sina."
Allahu teala je čovjekov hakiki (istinski) sahib (sahibija, čuvar, gospodar, vlasnik). Meal-i šerif dvije stotine pedeset i sedmog ajeta sure Bekara to otvoreno kaže, "Allahu teala je veli (čuvar, zaštitnik, zakonski zastupnik) onih koji imaju iman (vjeruju)." Govoreći u pedeset šestom ajetu Maide sure, "Allahu teala i Njegov Resul su vaše velije" i u šestom ajetu Ahzab sure, "Pejgamber štiti mu’mine više nego što oni sebe mogu zaštititi", Allahu teala misli da takođe i rob (čovjek) može, simbolično, figurativno (medžaz) govoreći, biti veli. Slično ovom, hakiki (jedini, pravi) pomočnik je Allahu teala. On, u medžaz (simboličnom, figurativnom) obliku naziva čovjeka mu’in (pomočnikom) u trećem ajetu sure Maide, kada kaže, "Pomozite jedni drugima u dobroti i u takvi!" Vehhabije nazivaju mušricima (kafirima) one muslimane koji zovu nekoga, robom nekog drugog, osim Allaha teala kao na primjer, Abdunnebi, Abdurresul. Međutim, u trideset drugom ajetu sure Nur Allahu teala kaže, "Ženite vaše salih robove i udajite neudate žene i džarije (robinje)!" Hakiki Rabb (Gospodar) ljudi je Allahu teala. Međutim, može se i za druge reći rabb u simboličnom smislu, figurativno govoreći (u medžazi smislu riječi). Četrdeset drugi ajet-i kerim sure Jusuf glasi, "Spomeni me u prisustvu svoga rabba."
Istigase je ono što vehhabije zovu širk (mnogoboštvo) i čemu se najviše protive to jeste, traženje pomoći ili zaštite, od bilo koga drugog osim Allaha teala. Svakako, hakiki (istinska, prava) istigase (pomoć i zaštita), što svi muslimani znaju, je samo od Allaha teala. Međutim, dozvoljeno je reći, u metaforičnom smislu riječi, da možemo nekom učiniti istigase (tražiti od nekog pomoć ili zaštitu) pošto je u petnaestom ajetu sure Kasas rečeno, "Pripadnici njegovog plemena su mu učinili istigase (su od njega tražili pomoć) protiv neprijatelja." Hadis-i šerif kaže, "Oni će na Mašheru učiniti istigase (tražiti pomoć) od Adema (alejhisselam)." Hadis-i šerif koji je napisan u knjizi Hisn-ul-hasin glasi, "Onaj kome je potrebna pomoć treba da kaže, O Allahovi robovi pomozite mi!" Ovaj hadis-i šerif nam naređuje da tražimo pomoć od onih koji nisu blizu." Prijevod knjige El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje se ovdje završava. Ova knjiga je na Perzijskom jeziku, prijevod kraja drugog dijela, Indija, 1346. [1928.]; fotografska reprodukcija Istanbul, 1395. [1975.]. Ova knjiga koju je napisao Muhammed Hasen Džan sahib, jedan od unuka hazret-i Imam-i Rabbanija-rahmetullahi teala alejhima. Autor Džan sahib takođe odgovara i pobija vehhabije i druge nemezheblije i u svojoj knjizi na Arapskom jeziku koja se zove Tarikat-un-nedžat, Indija 1350. (sa prijevodom na Urdu); fotografska reprodukcija, Istanbul, 1396. [1976.]. [Hasen Džan je preselio na ahiret 1349. [1931.].
[Svaka riječ ima svoje pravo značenje. To je njeno pravo značenje koje je razlikuje od drugih riječi. Riječ će biti medžaz kada se riječ ne upotrijebi u svom pravom značenju nego u bilo kom drugom značenju koje se na nju odnosi. Kada se neka riječ, koja je mahsus (specijalna) za Allaha teala, upotrijebi za ljudska bića u medžaz obliku (figurativnom govoru, simboličnom smislu te riječi) vehhabije misle da je ta riječ upotrijebljena u njenom pravom značenju. Oni nazivaju mušrikom, kafirom onoga ko upotrijebi tu riječ. Oni trebaju da shvate činjenicu da su ove riječi u ajet-i kerimima i hadis-i šerifima upotrijebljane za ljudska bića u njihovom medžaz značenju.]
Tražiti šefa’at (posredovanje) od Resulullaha-alejhisselam-i od Evlija ne znači okrenuti se od Allaha teala ili zaboraviti da je On stvaralac. To je isto kao što od Allaha teala očekujemo vasitom (posredstvom) oblaka; kao što od Allaha teala očekujemo šifa (ozdravljenje) uzimanjem lijeka; kao što od Allaha teala očekujemo da nam dadne pobjedu upotrebljavajući topove, bombe, rakete i avione. Ovo su sve samo sebebi (uzroci, posrednici, sredstva, povodi, razlozi, načini). Allahu teala stvara sve preko sebeba. Prionuti i čvrsto se držati za ove sebebe nije širk. Pejgamberi-alejhimusselam-su se uvijek čvrsto držali za sebebe. Dok idemo na česmu, da se napijemo vode, koju je Allahu teala stvorio, u pekaru, koju je opet On stvorio, da kupimo hljeb i dok pravimo oružje, vježbamo i treniramo naše trupe da nam Allahu teala dadne pobjedu, mi isto tako, da bi nam Allahu teala kabul učinio našu dovu, želimo da povežemo naše srce sa dušama Pejgambera i Evlija. Upotrijebiti radio da čujemo zvuk koji je Allahu teala stvorio preko elektromagnetskih talasa ne znači da smo zaboravili Allaha teala i da se utičemo kutiji pošto je On onaj koji je tom aparatu u radio kutiji dao tu specifičnost i tu moć. Allahu teala je sakrio Svoj kudret (svemoć) u sve. Mušrik obožava idole i ne misli na Allaha teala. Musliman, kada upotrebljava i koristi sebebe i vasite misli na Allaha teala koji daje efekat i specifičnost sebebima i stvorenjima. Musliman sve što poželi očekuje od Allaha teala. On zna da sve što dobije dolazi od Allaha teala. Značenje gore pomenutog ajet-i kerima pokazuje da je ovo tačno. To jeste, kada mu’min uči, na svakom namazu sure Fatiha on kaže, "Ja Rabbi! Ja sam prionuo za materijalne i naučne sebebe da bi dobio moje dunjalučke želje i potrebe i molim tvoje voljene robove da mi pomognu. I dok ja to tako činim ja uvijek vjerujem da si sam Ti davalac i stvaralac želja. Ja samo od Tebe očekujem!" Mu’mini koji ovako govore svaki dan se ne mogu nazivati mušricima. Traženje pomoći od duša Pejgambera i Evlija znači čvrsto držanje za ove sebebe koje je Allahu teala stvorio. Ovaj ajet sure Fatiha nam jasno govori da oni koji ovako rade nisu mušrici nego halis (čisti) mu’mini. I vehhabije se drže materijalnih i naučnih sebeba. Oni zadovoljavaju želje svog nefsa (ćulne želje) upotrebljavajući sve moguće vesile (sredstva, posrednike). Međutim, oni zovu širk kada se duše Pejgambera i Evlija upotrijebe kao vesile.
Pošto su Abdulvehhebove riječi bile u skladu sa željama nefsa, oni koji nisu imali vjerskog znanja, su mu lako povjerovali. Oni su rekli da su Ehl-i sunnet alimi i muslimani pravoga puta kafiri. Emiri (vođe) su osnovali vehhabiluk u skladu sa svojom željom to jeste, da povećaju svoju moć i da prošire svoje zemlje i teritorije. Oni su prisiljavali Arapska plemena da postanu vehhabije. One, koji im nisu vjerovali, su ubijali. Seljaci su, iz straha da ne budu ubijeni, bili poslušni Muhammedu ibni Su’udu-emiru Der’ijje. Kada su postali emirovi vojnici, njihovim željama je odgovaralo da napadnu imovinu, živote i čednost onih koji nisu bili vehhabije.
Šejh Sulejman, mlađi brat Muhammeda ibn Abdulvehheba, je bio alim Ehl-i sunneta. Ova mubarek osoba je u svojoj knjizi Sava’ik-ul-ilahijje firred-i alel-vehhabijje pobila Vehhabiluk i spriječila širenje njegovih krivovjernih principa. Ova kimetli (cijenjena) knjiga je štampana 1306. godine. Ona je takođe 1395. [1975.] ofsetom reprodukovana u Istanbulu. Muhammedove hodže (učitelji) su takođe pobile njegove pokvarene knjige, kada su shvatili da je on otvorio zao i naopak put. Oni su proglasili da je on skrenuo sa pravoga puta. Oni su dokazali da vehhabije daju pogrešna značenja ajet-i kerimima i hadis-i šerifima. Međutim, ovo sve, je samo povećalo ozlojeđenost i neprijateljstvo seljaka protiv ehl-i iman (vjernika).
Prijem 
